Srednja škola Vela Luka

Istraživački centar CERN može se pohvaliti veličinom prostora kojega zauzima, duljinom i dubinom tunela, brojnošću i složenošću mjernih uređaja, brojem ljudi uključenih u rad, količinom potrošene električne energije, rezultatima provedenih istraživanja i vjerojatno još mnogočim. Obzirom da do svih tih informacija možete i sami doći pretraživanjem World Wide Weba, možda to radeći koristeći se ekranom vašeg pametnog telefona koji je osjetljiv na dodir, ja bih ipak iskoristio priliku za posve subjektivan opis. Naime, čini mi se da je najbolje mjesto na kojem se može prepoznati značenje i veličina CERN-a upravo jedan od njegovih dvaju restorana i to u vrijeme ručka. Iako je razumno zaključiti da proučavanje sudara protona i otkrivanje osnovnih građevnih elemenata svemira može čovjeka duboko zaokupiti i ispuniti, ipak je za razumijeti da znanstvenici (čak i inženjeri:) u određenom trenutku osjete potrebu za hranom. Vezano uz to, naš nas je domaćin Jeff upozorio da prilikom obilaska laboratorija obratimo pažnju na pisana upozorenja. I zaista, u laboratoriju za proizvodnju antimaterije je jasno pisalo: „Please do not feed the PhD student. They are fed once a day by our staff.“ Stoga je restoran centralno mjesto okupljanja svih koji su uključeni u rad ovog instituta. Vođen istom potrebom i ja sam redovito posjećivao restoran pa bih na temelju iskustva zaključio da je CERN mjesto koje okuplja studente, znanstvenike i inženjere iz cijeloga svijeta s ciljem rada na zajedničkim projektima, a vjerujem sa svrhom ispunjavanja još jedne ljudske potrebe, one za razumijevanjem svijeta oko nas.

Tramvajskom linijom broj 18 je moguće za petnaestak minuta doći do centra Ženeve. Jednoličan zid visokih pročelja zgrada obrubljuje jugozapadni završetak Ženevskog jezera čija voda na tom mjestu nastavlja svoj put prema Sredozemnom moru u obliku rijeke Rone. Kulisa nazubljenih sniježnih vrhova, vidljiva s obale jezera, podsjeća na blizinu Alpskoga zida kojega će rijeka zaobići krivudajući prema zapadu, da bi potom pronašla lakši put prema jugu. I na našem putu prema Ženevi se ispriječio isti taj zid, ali za razliku od rijeke i drevnih putnika koji su morali koristiti visoke planinske prijevore, nas su široka autocesta i Tunnel du Mont-Blanc bez osjećaja napora doveli do željenog cilja. U kasno poslijepodne, nakon programa predavanja, radionice i posjeta jednom od velikih detektora CERN-a, spustio sam se do jezera. Prešavši jednim od mostova na drugu stranu jezera (ili već rijeke), nastavio sam opustjelim ulicama prema uzvisini staroga grada. Ovdje ipak većina dućana zatvara između 18:30 i 19:00 sati, a i hladni vjetar s jezera je zasigurno potpomognuo rijetkosti slučajnih prolaznika. Lijepo se bilo prošetati tim tihim ulicama, nešto podalje od obale jezera s koje, već u to vrijeme, svijetleće reklame meni poznatih i nepoznatih robnih marki, banaka i hotela privlače previše pažnje.  

Oproštaj na Zagrebačkom autobusnom kolodvoru dogodio se u kasnim noćnim satima, gotovo nenadano i prebrzo. Ipak, nakon prespavane noći, unutar naše WhatsApp grupe su se zaredale poruke kojima smo pokušali opisati osjećaje i zahvalnost za sve doživljeno. Čvrsta tkanina sjećanja na protekle dane isprepletena je nitima novih poznanstava, ugodnih razgovora i druženja te učenja. Na svemu tome sam zahvalan, prije svega našim (polu)vodičima, profesorima Mirku Planiniću (PMF, Zagreb) i Vuki Brigljeviću (IRB, Zagreb) koji su uza sve organizacijske izazove i održana predavanja  pronašli vrijeme da nam sastave sjajna pitanja za bus-kviz te da nas uz gitaru i pjesmu okupe. Treba biti realan pa utvrditi da se rijetko kada u kasnim noćnim satima u predgrađu Ženeve mogu čuti melodija i riječi pjesme Sjećanje na Velu Luku. Ja sam ih čuo! Zahvalnost dugujem profesoru Nikoli Godinoviću (FESB, Split) koji je svojim zanimljivim predavanjima na CERN unio dio mediteranskoga duha, a u pauzama nam nudio objašnjenja i odgovore na mnoga naša pitanja. I naravno, zahvalan sam svim kolegama s kojima sam podijelio ovo iskustvo kroz razgovor, pjesmu i ples:)

Iako šarmatno i blago duhovito, naš domaćin Jeff nam je tijekom upoznavanja iskreno opisao razlog zbog kojega smo pozvani da posjetimo CERN. Naši učenici su ono što oni žele! I to je u redu, razumijem. Vjerujem da je CERN mjesto gdje se znanje i sposobnosti cijene. Ipak, ja bih za naše  učenike, gdje god bili i što god radili, najviše poželio da uvijek očuvaju onu dječju znatiželju koju još mnogi od njih nisu izgubili te da nikada ne prestanu postavljati ono najvažnije pitanje – Zašto?

Istraživački centar CERN može se pohvaliti veličinom prostora kojega zauzima, duljinom i dubinom tunela, brojnošću i složenošću mjernih uređaja, brojem ljudi uključenih u rad, količinom potrošene električne energije, rezultatima provedenih istraživanja i vjerojatno još mnogočim. Obzirom da do svih tih informacija možete i sami doći pretraživanjem World Wide Weba, možda to radeći koristeći se ekranom vašeg pametnog telefona koji je osjetljiv na dodir, ja bih ipak iskoristio priliku za posve subjektivan opis. Naime, čini mi se da je najbolje mjesto na kojem se može prepoznati značenje i veličina CERN-a upravo jedan od njegovih dvaju restorana i to u vrijeme ručka. Iako je razumno zaključiti da proučavanje sudara protona i otkrivanje osnovnih građevnih elemenata svemira može čovjeka duboko zaokupiti i ispuniti, ipak je za razumijeti da znanstvenici (čak i inženjeri:) u određenom trenutku osjete potrebu za hranom. Vezano uz to, naš nas je domaćin Jeff upozorio da prilikom obilaska laboratorija obratimo pažnju na pisana upozorenja. I zaista, u laboratoriju za proizvodnju antimaterije je jasno pisalo: „Please do not feed the PhD student. They are fed once a day by our staff.“ Stoga je restoran centralno mjesto okupljanja svih koji su uključeni u rad ovog instituta. Vođen istom potrebom i ja sam redovito posjećivao restoran pa bih na temelju iskustva zaključio da je CERN mjesto koje okuplja studente, znanstvenike i inženjere iz cijeloga svijeta s ciljem rada na zajedničkim projektima, a vjerujem sa svrhom ispunjavanja još jedne ljudske potrebe, one za razumijevanjem svijeta oko nas.

Tramvajskom linijom broj 18 je moguće za petnaestak minuta doći do centra Ženeve. Jednoličan zid visokih pročelja zgrada obrubljuje jugozapadni završetak Ženevskog jezera čija voda na tom mjestu nastavlja svoj put prema Sredozemnom moru u obliku rijeke Rone. Kulisa nazubljenih sniježnih vrhova, vidljiva s obale jezera, podsjeća na blizinu Alpskoga zida kojega će rijeka zaobići krivudajući prema zapadu, da bi potom pronašla lakši put prema jugu. I na našem putu prema Ženevi se ispriječio isti taj zid, ali za razliku od rijeke i drevnih putnika koji su morali koristiti visoke planinske prijevore, nas su široka autocesta i Tunnel du Mont-Blanc bez osjećaja napora doveli do željenog cilja. U kasno poslijepodne, nakon programa predavanja, radionice i posjeta jednom od velikih detektora CERN-a, spustio sam se do jezera. Prešavši jednim od mostova na drugu stranu jezera (ili već rijeke), nastavio sam opustjelim ulicama prema uzvisini staroga grada. Ovdje ipak većina dućana zatvara između 18:30 i 19:00 sati, a i hladni vjetar s jezera je zasigurno potpomognuo rijetkosti slučajnih prolaznika. Lijepo se bilo prošetati tim tihim ulicama, nešto podalje od obale jezera s koje, već u to vrijeme, svijetleće reklame meni poznatih i nepoznatih robnih marki, banaka i hotela privlače previše pažnje.  

Oproštaj na Zagrebačkom autobusnom kolodvoru dogodio se u kasnim noćnim satima, gotovo nenadano i prebrzo. Ipak, nakon prespavane noći, unutar naše WhatsApp grupe su se zaredale poruke kojima smo pokušali opisati osjećaje i zahvalnost za sve doživljeno. Čvrsta tkanina sjećanja na protekle dane isprepletena je nitima novih poznanstava, ugodnih razgovora i druženja te učenja. Na svemu tome sam zahvalan, prije svega našim (polu)vodičima, profesorima Mirku Planiniću (PMF, Zagreb) i Vuki Brigljeviću (IRB, Zagreb) koji su uza sve organizacijske izazove i održana predavanja  pronašli vrijeme da nam sastave sjajna pitanja za bus-kviz te da nas uz gitaru i pjesmu okupe. Treba biti realan pa utvrditi da se rijetko kada u kasnim noćnim satima u predgrađu Ženeve mogu čuti melodija i riječi pjesme Sjećanje na Velu Luku. Ja sam ih čuo! Zahvalnost dugujem profesoru Nikoli Godinoviću (FESB, Split) koji je svojim zanimljivim predavanjima na CERN unio dio mediteranskoga duha, a u pauzama nam nudio objašnjenja i odgovore na mnoga naša pitanja. I naravno, zahvalan sam svim kolegama s kojima sam podijelio ovo iskustvo kroz razgovor, pjesmu i ples:)

Iako šarmatno i blago duhovito, naš domaćin Jeff nam je tijekom upoznavanja iskreno opisao razlog zbog kojega smo pozvani da posjetimo CERN. Naši učenici su ono što oni žele! I to je u redu, razumijem. Vjerujem da je CERN mjesto gdje se znanje i sposobnosti cijene. Ipak, ja bih za naše  učenike, gdje god bili i što god radili, najviše poželio da uvijek očuvaju onu dječju znatiželju koju još mnogi od njih nisu izgubili te da nikada ne prestanu postavljati ono najvažnije pitanje – Zašto?